Crnobog i Bjelobog
Upravo sam danas zavrsila jednu sliku samo za ovo trziste. Zove se Crnobog i Bjelobog. Pogledajte dole u galeriji. Crnobog predstavlja svo zlo istari Slaveni su ga proklinjali za to sve sto im se lose desi, a Bjeloboga su hvalil za dobro. Crnobog je crnokos na slici, a bjelobog plavokos i na sebi nosi znak Perunovog kulta. Mislim da sam jasno rekla sto sam mislila. Danas mi je naporan dan bio, ni slican sa nedjeljom! Sutra valja raditi u Call centru, a ima jos nekih poslova. Ljubim vas...
Prije 5 godina sam bila u cudnom izdanju, okruzena ljudima koji nisu cijenili zivot. Mlada sam i luda tada bila, kao sto i sada jesam, uz razliku da sam vise iskusnija. Sjedim sada, i poput albuma sa fotografijama listam sjecanja. Tada sto sam dozivjela, rijetke bi osobe nakon toga ostale spremne da nastave zivot normalno. O da, ja cijenim tu svoju proslost. Da je nije bilo, ne bi imala cime da se ponosim, niti bi ikada imala mogucnost da druge upozorim na ono sto dolazi. Neki dan sam dobila poziv na jedno mjesto. Nije bitno gdje, ali je vezano za bas tu moju proslost.Za djevojcicu od prije 5 godina, ne mene... Tesko mi je o tome uopste pricati. Ne zelim se sjecati vecine detalja, pa cak ni pojedinih dogadjaja. Tada sam se u potpunosti prvi put, iskreno, i kompletna predala strasti i ljubavi uz veliku količinu mladalačke buntovnosti. Bilo je lijepo i bolno, i shvatam tek sada da zaista hrabrost granici s ludoscu... Ni sama ne znam sta sam vise bila, hrabra ili luda. No sada nije bitno, sada sam iz te hrabrosti ili ludosti stekla jako iskustvo, ali i bol. Srecom, nisam osjetila dodir traume od tada na sebi, ali jos uvijek nije nestalo sagaranje moga duha u strasti. Zadrzala sam nju, i uz veliku ljubav prema zivotu cu je sacuvati. Mislim da sam za sada dovoljno odrasla da znam da su ljubav i strast dvije rijetke stvari koje bas imaju dvije krajnje osobine, ili totalno spremne unistiti zivot, ili totalno spremne od covjeka stvoriti savrseno bice, otpotno na sve, pa cak i na sudbinu. Vidjela sam svasta prije pet do šest godina. Najviše straha, bola, strepnje, zaljubljenosti, opsjednutosti... Ali i cudnog uzitka i zelje da predam svoj zivot u ime nekoga koga nisam dobro poznavala. Susta sam suprotnost toga danas. Iz melanholicne djevojcice, koja je bila sklona samoozlijedjivanju da bi prezivjela, pretvorila sam se u veseljaka koga samo zanimaju blistave boje i ugodan zagrljaj i eventualnog placku koji cmizdri kada osjeti neciju njeznost ili kada ima mjesecnicu. Pretvorila sam se i u frika koji zna nekada u snovima lutati po proplancima divljeg rastinja i ruzicastih mjehurica. U cudnog stvora koji u noci ponog mjeseca ima najjasnije osjecaje, a i u kreativca koji pada u trans pisuci i slikajuci. U prirodnjaka koga ne zanima vise kako zivot lijeciti, vec kako zivot funkcionise. Pretvorila sam se i u politeistu koji vjeruje u duhove suma i mitologiju svoga naroda. Ne bi mjenjala ovo sto sam sada ni za sta, a bez melanholicne djevojcice u sebi, ja sada ne bi bila ovo sto me cini kompletnom. Sutra je dan kada trebam, jednom i mozda poslijednji put, da se sjetim toga sto je bilo... I hocu! Ali znam da cu za razliku od prije 5 godina, nakon trenutka kada sam ranjiva vratiti se u narucje prekrasnog stvorenja koje ce me izlijeciti osmjehom, a ne u gnijezdo nocnih mora odakle ce mi neko crpiti zivotnu energiju. Oprostite na hrpi, mozda nerazjasnjenih stvari, ali imala sam potrebu da pisem.
